ZLATNE BLIZANKE
Imaju tek 16 godina i 148 medalja: "Nas ne možete preveslati"
20. svibnja 2015. Autor: TONČI VLAŠIĆ/SD
Od kuće do hangara Veslačkog kluba "Ošjak" ne treba im ni pet minuta pješice. Škola im je još bliže.
– Do nje nam ne treba od kuće ni jedna minuta. Uglavnom, ne treba nas nitko voziti ni u školu, a ni na trening. Sve nam je tu nadohvat ruke.
Od starta do cilja na regatama također potroše tek koju minutu. U životu Ivanu i Josipu Jurković, odlične učenice Opće gimnazije Vela Luka i isto tako odlične veslačice velolučkog kluba, dijele minute.
– Ja sam starija dvije minute od Josipe – istaknula je Ivana. Rođene su 13. listopada 1999. godine. Sestre blizanke Jurković u školi imaju samo petice, a uz njihova imena na regatama su samo "jedinice", za koje dobivaju i u veslanju opet petice, najveće ocjene. Junakinje naše priče već su četiri godine najbolje u svom uzrastu u Hrvatskoj.
Prve tri godine su se s državnog prvenstva vraćale sa po jednom medaljom, naravno, zlatnom, a prošle su godine to poduplale. Osim skupa u dvojcu, radovale su se zlatu i u četvercu. S njima su na vrhu pobjedničkog postolja stajale Maja Petković i Diana Družić.
Iako im je baš sve nadohvat ruke, tako blizu, za sve im treba tek koja minuta, do brojnih zlata nisu stigle lako. Godine i godine mukotrpnog rada, svakodnevnog treniranja, su za zlatnim veslačicama "Ošjaka". Ni petice u školi im nisu pale s neba.
Stigne se i jedno i drugo – ističu sestre.
One zahvaljuju ekipi iz razreda na podršci i pomoći, svim učiteljicama i učiteljima na razumijevanju te hvale i ostale u klubu.
– Ima nas tridesetak, ali nismo jedine koje osvajaju medalje – kažu mlade sportašice.
"Ošjak" je najuspješniji veslački klub u Dubrovačko-neretvanskoj županiji zadnjih godina na državnom prvenstvu. Ivana i Josipa su najveće nade najjužnije hrvatske županije u konkurenciji sportašica, a u muškoj konkurenciji je to priznanje za prošlu godinu dobio Stipe Trojanović, također "Ošjakovo" zlatno veslo s državnog prvenstva.
– Koliko smo kilometara izveslale tijekom jedne godine pripremajući se kako bismo bile najbolje na državnome?
Sad ste nas zatekli pitanjem. Nismo o tome vodile računa. Ali, s obzirom na to koliko imamo treninga, koliko veslamo na jednom treningu, sad tu treba oduzeti one dane kad zbog lošeg vremena ne možemo izaći na more i veslati, recimo kako je za nama 400, možda i 500 kilometara. Sad nismo baš sigurne, ali trebalo bi biti tu negdje – vele sestre.
Prijateljice su ih nagovorile da počnu trenirati veslanje. Do tada su trenirale rukomet. Prvi trening veslanja odradile su prije pet godina.
– Što smo rekle nakon toga prvog treninga veslanja? Pa, to je to. Baš nam se svidjelo na prvu. Jedva smo čekale kad ćemo opet doći na trening. Tako je i danas – kažu Ivana i Josipa.
U početku nisu skupa veslale. Ivana je prvu medalju na državnom uzela u skifu, a Josipa u dvojcu.
– Onda je trener išao vidjeti kako će to izgledati ako veslamo skupa, hoće li biti dobro – kažu sestre.
Bilo je više nego dobro, te su zato sad nerazdvojne i u veslanju.
– U školi nije baš tako. Na nekim satovima sjedimo skupa u klupi, a na nekima ne – dodale su smijajući se.
Kad već nisu sigurne koliko kilometara izveslaju tijekom jedne sezone, znaju kako im od starta do cilja treba točno 200 zaveslaja. Taj put bi znale proći zatvorenih očiju i zato su se malo naljutile na pitanje: "Je li se ikad dogodilo da je jedna zaveslala krivo?"
– Ne! Nikad! Odradimo to ko jedan. Pa, zlatne smo. Nismo druge.
Ispada kako im je teže iz hangara iznijeti brod te veslati u luci nego na regatama doći do zlata.
U luci je tijekom ljeta dosta jedrilica, prometno je, baš kao na cesti koja prolazi ispred hangara. Tako je svaki dan na treningu prvi izazov iznijeti brod iz hangara te ga odnijeti do pontona.
– Tko nosi prvi, mora gledati dolazi li auto s jedne i(li) druge strane, potom krećemo dalje preko puta, a kad dođemo na ponton, kad ga spustimo te sjednemo u brod, tada treba paziti ide li koja barka, gliser, jedrilica...
Znate, jednom je jedna jedrilica prepolovila brod u kojem su bila dva naša veslača. Srećom, sve je prošlo bez težih ozljeda, ali su se njih dvojica baš bila prepala.
Ivana i Josipa, u šali će reći njihovi u klubu, takve probleme nisu imale i nisu mogle imati. Razlog, kako kažu: "Naše blizanke su prebrze i za jedrilice u luci, a ne samo za konkurenciju na regatama."
– Ne možemo svi trenirati u isto vrijeme. Klub nema toliko brodova. Ali, zna se. Kad jedni završe s treningom, dolaze drugi. Dnevno sat i pol, dva, nekad više – kažu nam.
Iako nisu nastupale uvijek skupa, Ivana i Josipa imaju danas isti broj medalja. Svaka je osvojila po 74 medalje.
– Ako ne veslamo skupa u brodu, nije se dogodilo da je jedna od nas ostala bez medalje na natjecanju.
Sve medalje krase zid u dnevnom boravku kuće obitelji Jurković. U vitrinama su pehari. Na zidovima su slike Ivane i Josipe s regata. Mjesta na zidu je svakim danom sve manje i manje. Čavao će teško izdržati nove uspjehe.
– Ha, potrudit ćemo se da nam bude trebao novi čavao na zidu – zaključuju sestre.
|
