IVAN TALAJA: "VJERUJEM U EKIPU, VJERUJEM U SEBE, VJERUJEM U USPJEH!"

Prije tri godine stajao sam uz obalu Jaruna i pratio trening braće Sinković po samcima. U prolazu mi se obratio moj nekadašnji trener, danas prijatelj, Nikola Bralić riječima: „Pazi ovog malog, drži se u dužinu s njima.“ Kako je Brale štur na pohvalama, to što je 'malog' izdvojio, shvatio sam kao signal da ga pratim. Mislim, pratim ja sve koji veslaju na Jarunu, ali poneke više. Ivan Talaja ove godine pokazao je i zašto. Više od njegovih uspjeha, nadu u njegov razvoj stvara mi činjenica da se primjećuje kako zreli kao osoba, kako se zaokružuje, kako nesputana zaigranost ustupa mjesto promišljenom radu, kako se zrelije suočava sa svojim nesavršenostima uz nepokolebljivu volju da bude najbolji! Trud vrijedan svak pažnje i podrške, kao što je i ovaj razgovor koji smo započeli okolnostima njegovog ulaska u veslanje.
Talaja: Sve je krenulo prije nekih sedam godina. Taman sam završio s nogometom, đžudom, tenisom i tražio sam se kroz sportove.  Ništa mi nije  pružalo stimulaciju toliko da se ja osjećam dobro, ne znam, ne iscrpljeno, da se osjećam u formi, da osjećam da sam odradio dobar trening. I onda, pošto sam imao problem sa skoliozom, pa s ADHD-om, majka me pitala: "Sine, jesi ti za veslanje?". Ja kakav jesam, prihvatio sam. O od tada sam u veslanju. Velikim dijelom sam ostao zbog, mogu reći, ekipe koja je bila super, puno bolja nego u nogometu, bolja nego u džudu, tenisu, bilo gdje! Baš je ekipa bila super. A i ono, osjetio sam da sam se 'razbio', baš dosta, tako da je to u Makarskoj krenulo, ima sedam godina. I onda, prvo državno odradiš dobro, onda vidiš da bi to moglo malo biti i bolje, pa ide sve prema tome, pa poziv u reprezentaciju, postepeni napredak, standardna priča, ali ono, lipa.
VESLANJE: Ono što sam primijetio, otkad sam te upoznao prije tri godine, je činjenica da imaš izrazito veliku podršku obitelji. Čini mi se da je to veliki faktor tvog sportskog napretka.
Talaja: Točno. Neprestano je moja obitelj uz mene, uporno me  podržava, od roditelja, tetki, em od sestara, dida, baba, svako na neki svoj mali način utječe. Evo, sad mi je otac došao pomoći kuhati, spremit, pa dođe mater, pa to su te neke male stvari koje moraš napraviti. Za mene neće nitko odvesti trening na vodi, neće se nitko za mene istegnuti, neće nitko za mene dignuti taj uteg, neće nitko za mene otrčati. Ali oni mi pomažu tako da će mi skuhati, da će mi, ne znam, poslat lipu riječ, ili će se baba pomoliti i onda ja znam da se baba pomolila i ja znam da je to, to. Tako da, u tu neku ruku, imam odličan 'support' tim stvarno su uključeni, ali ne na napadan način, jer znaš, ima roditelja koji sebe stavljaju u centar. Moji to ne rade, pogotovo otac to jako dobro odrađuje. On je odličan 'support', ali tu on nije glavni akter, on se ne stavlja u svjetlo, nego on pušta mene da odrađujem svoj posao i pomaže mi kako može.
VESLANJE: Primijetio sam to. Oca sam češće viđao ovdje i nisam nikada primijetio da na bilo koji način pokušava nešto utjecati kod trenera vezano uz tvoj rad. No, reci koju vrstu ispunjenja si ti našao u veslanju? Nakon svih sportova kojima si se bavio, naglasio si fizički aspekt, ali sigurno je psihološki možda još i bitniji.
Talaja: Prije svega uspjeh, i to tako da sam po prvi put mogao osjećati da, zapravo, napredujem i da svakim treningom idem prema nekom cilju. Vidiš te brojke, vidiš u teretani, vidiš na trčanju, vidiš na biciklu, vidiš na ergometru. Sve ide prema tome da primjećuješ napredak, da si bolji svaki dan jedan posto od onoga što si bio dan ranije. To sam baš u veslanju jako osjetio. Prvo su mi bili bitni rezultati, normalno, pobjede, bitno da je zlato, samo da je zlato. A onda 'skontaš' da je zapravo najbitnije napredovati i raditi na sebi da će rezultati doći nakon toga. I to napredovanje i taj 'gušt' u tom procesu je meni bio ono što me najviše guralo naprijed, da je sam taj proces bio svrha svega, a ne finalni dio. Meni je bitniji proces nego finalni dio, to je ono što u veslanju osjetiš.
VESLANJE: Prema tome, put do cilja je to što te neprestano motivira.
Talaja: Svaki trening, procesi iza treninga, oporavak, suplementacija, ma sve. To je, e to je gušt! To je gušt, odraditi dobar trening! Jer, meni je to sve igra, meni je to zezancija, meni je to baš ono kad dođe, stvarno ja veslanje osjećam kao radost. Nije to sad meni neki posao, kao ja sada moram nešto raditi. Ne, nego dođem, ono, izguštam se, veslam s prijateljima, pa pričamo, pa jedemo, pa pijemo, pa družimo se, ono, cijeli taj proces je meni zapravo gušt!
VESLANJE: Imaš li osjećaj da će sada kako si zreliji  to što je bila igra, zapravo postati tvoja vrlo ozbiljna 'zanimacija'?
Talaja: Sigurno, prema tome idem. Meni ne bi imalo smisla raditi nešto ako to ne mislim raditi 100 %. Ne volim napola upaljena svjetla. Znaš, ja ne volim prigušena svjetla. Meni je ili upaljeno ili je isključeno. Dakle, ako sam ja u veslanju, ja ću to raditi da bude najbolje. Zašto bih ja sad to kao radio iz posrednih razloga, možda mi se dođe na trening, pa možda mi se popravi prehrana, pa možda mi se isteže, pa... Ne. Meni je cilj da budem ne zbog potpora, hranarine, kategorija, već prvenstveno zbog sebe. Želim biti najbolji. Je li to pogrešno?! To je to, to je svrha.
VESLANJE: Jesi li sada osvijestio svoju poziciju u veslanju, možeš li sada racionalno pratiti svoj napredak, procjenjivati kvalitetno i prihvaćati primjedbe i usmjerenja trenera? Govorim namjerno o tome, jer za to je potrebno puno veslačkog znanja. Ti imaš ogroman talent. Prvi put sam te pogledao kad mi je Bralić rekao, gledaj njega, izlazi na vodu u skifu – to je bilo prije tri godine – i drži se u grupi s Valentom i Martinom. U svom stilu prokomentirao je kako zadnjih godina nije još vidio da je neko tu na vodi, a da može biti uz njih. Jesi li u tom trenutku možda shvatio da, aha, pa ja bih to stvarno mogao raditi na najvišoj razini ako, pored takvih legendi mogu držati priključak.
Talaja: Braća Sinković, svaki ponaosob su referentne točke veslačke izvrsnosti, nije to da sad ja aspiriram da mi bude san dobit na sparingu Martina i Valenta. To nikad, nikad. Oni su tu, oni imaju svoju priču, ja imam svoju i nikad meni nije bio nitko u Hrvatskoj meta. Meni je bilo najbitnije da ja napredujem, a napredak pratim konstantno i kroz sve. Najvažnije mi je da to osjećam, a najgore se osjećam kad ne vidim taj momentum napretka, kad nema osjećaja da napredujemo. Meni je najbitnija stvar da u svemu, u svakom aspektu, ako mogu 0,1 % bolje odraditi trening, to i napravim. To tražim, osjećaj, 'feeling', onaj na vodi, tehnički, što god radio gledam da je bolje, bolje, bolje i bolje. I onda kad vidim gdje sam bio, a gdje sam napredovao, e tu je meni 'feeling'. Tu je meni zapravo ono čemu težim, uočiti gdje sam bio i gdje sam sad. Uspoređujem se s onim prijašnjim nivoima, ono kad vidiš tog Ivana prije tri godine kojeg ste vi znali, jel' tako maloga, i kakav je sad, e onda to je meni, recimo, bitno. Da vidim da sam bolji od 'njega'.
VESLANJE: Kažeš da te ispunjava kada primijetiš napredak. Na koji način kontroliraš svoje raspoloženje i kako se držiš u napetosti kada možda stvari ne idu kako treba?
Talaja: Mora ići ako treniraš. Kada nisam zadovoljan napretkom tražim razloge zašto ne ide. I onda kad nađeš razlog zašto ne ide, saniraš ga. Bitno je samo ne zakopati se u toj rupi. To su Sinkovići top napravili nakon Seville. Sevilla je loše prošla, ne znam zašto.  Bili su umorni, ali sjeli su odmah nakon nastupa i iskomunicirali propuste s Bralićem. Rekao je, mislim da ne valja to, to i to, bili ste umorni i niste se poklopili. Rezultat, vratili su se i ploovno zaveslali. I zato su oni tako veliki i dobri u onome što rade, jer odmah saniraju problem. Imaju problem, nađu problem, saniraju problem. A ti kopaš rupu i kopaš, kopaš, kopaš i ne vidiš da se ukopavaš dublje, i onda je to problem. Na primjer, ja se trudim raditi što i oni, problem je tu, aha, hajmo ga riješiti, kad ga riješiš, možeš nastaviti napredovati.
VESLANJE: Tu sam siguran da ti jako puno pomaže trener Toni Urlić. Toni ima jednu veliku kvalitetu koju sam rijetko vidio, a to je ta neka vrsta balansa između privatnog i profesionalnog prema veslačima.
Talaja: Da ima ljudski odnos i vrhunski je psiholog. Toni to strašno dobro odrađuje. A taj balans mora postojati,  moraš se tu držati oprezno i na distanci, jer trener ti ne smije biti 'prijatelj'. Koliko god si ti dobar s njim, moraš se kočiti da ne budeš, da si bolji i bolji s njim, jer onda se muti granica između trenera i veslača. E, on to nema, on baš, ono, dobro to odrađuje i zna kako se nositi u kojim situacijama, u kojim ti treba bi prijatelj, u kojim, na primjer roditelj, a u kojim trener. I točno zna kako gdje, što primijeniti da iz mene izvuče najviše. Zato je tako super trener, jer zna kad, kako, što primijeniti.
VESLANJE: Primjećujem da više nisi samo veslač, već sada i promišljaš veslanje. To je ono što zapažam kao veliki napredak. Sada možeš, kao što si sam rekao, početi procjenjivati što je po tebe, što se veslanja tiče dobro, što treba unaprijediti. Dakle, što je to što smatraš da je u nadolazećoj sezoni za tebe izuzetno važno?
Talaja: Mislim raditi na tome da što bolje odrađujem ono što mi Toni kaže, zato što ja imam jednu strašnu tendenciju da ne sustajem i da guram van svake mjere i da idem preko onoga što je možda ljudski ili fizički moguće. Sve to je super i odlika moje osobnosti i karaktera na kojoj su mi mnogi 'zavidni', gdje sam ja voljan ići preko svih mogućih normalnih granica. To je odlično, ali to treba kontrolirati i usmjeriti na pravi način. Na tome sada radimo. Upravo sam s Tonijem pričao o tome i sa Sandrom Đurijanček koja je moja sportska psihologinja.  Samo treba usmjeriti tu moju 'ludost' na pravi način, u pravom smjeru, da ja to iskoristim kad treba, a kad ne treba da znam prikočit sam, da ne mora uvijek Toni: "Ej, stani, nemoj sad", nego da ja sam znam kad kada mogu dodati gasa, a kad se moram smiriti.
VESLANJE: Sad ću reći što sam vidio na prvoj utrci novog četverca na pariće prije dvije godine. Dakle, imao sam priliku gledati i snimati prvu utrku CRO Expressa, braća Sinković, Martin i Šain. Sve je bilo svježe, ali na neki čudan način osjetio sam da će to biti uspješna posada. Na isti način pratio sam i prvu trku novog četverca kojem si ti sjedio na mjestu  štrokera. Vukli ste sparing s četvercem bez Sinkovići - Lončarići prije dvije godine.  Bilo je teško, bili ste nedovoljno uveslani. I uglavnom u zadnjih 100 m, uz sav napor ti si jednostavno, rekao bi, probio čamac, što znači da si inzistirao na tome da napravite sve što je god moguće da postignete bolje vrijeme. Nije bilo spuštanja, nije bilo predaje, bilo je poticaja, jednostavno postavio si kao vođa. Iskreno, imponirao si svojim pristupom. U ovom četvercu scull, velika je prednost imati u čamcu Damira Martina koji je svojevrstan trener unutar posade i jedan od najboljih naših veslača ikad. Kako je kemija u tom četvercu proradila, što se dogodilo da sve sjedne na svoje mjesto, kad?
Talaja: Odmah smo se 'poklopili', to, to vam mogu sa sigurnošću reći. Evo primjera. Na treningu nam se zna dogoditi da kažem, "ide regatno!"  I sad mi završimo regatno, ja se okrenem, pitam Damira, "čekaj jesmo mi to u isto vrijeme rekli?“ On kaže, "Čekaj, i ti si rekao?" U isto vrijeme, do točke, gdje on i ja govorimo komande u isti moment, isti tonalitet, isto, isto sve, a da se nismo dogovorili, nego ono, klik. I na neki način, on meni vjeruje. Ja u svojim štrokerskim dužnostima njega slušam kao legendu, kao sportaša koji zna stvarno puno o sportu. Prema tome ja njegovo iskustvo  kupim i primjenjujem na sebe, a on pušta moju ludost kad treba, da ja odradim svoje ritmom i tempom. Tako da smo se mi super tu poklopili, nema tu uopće prijepora. Sve znamo što se radi, sve je odmah na mjestu! Nema tu, ja bih sad ovo, ja bih sad ono, a ne, sve što radimo ide za boljitak broda i tu smo se nas dvojica odmah razumjeli, gdje smo i jedan i drugi.
VESLANJE: To ste vas dvojica, ali vi imate i odličnu sinergiju s gornjim dijelom čamca, Rokom Boškovićem i Goranom Mahmutovićem. Obojica imaju izuzetno dobru, aerobnu bazu i 'mekani' su.
Talaja: Mekani su i tehnički su izuzetno dobri. Jako dobro smo ukomponirani.
VESLANJE: Kakav je tebi bio osjećaj u čamcu i to što ste izveli na Europskom prvenstvu u Vareseu kada ste osvojili treće mjesto?
Talaja: Mi se znamo otprije i družimo. Gogi (Mahmutović) i ja smo super u osobnim odnosima, stvarno za njega mogu reći da mi je među najboljima prijateljima, i kad imaš takve osobe u brodu kao Roka (Bošković) i Frana (Šuk), tko ti je blizak, nekoga tko ti je uzor kao Martin, nekoga tko je tvoj, koji ti je drag, ne samo u čamcu nego i izvan njega, gineš, nema tu priče! Normalno, kad imam takve ljude iza sebe puno mi je lakše, a oni, što su 'živine', sva trojica, to jest, 'beštije', to stvarno ne možeš vjerovati... kada čamac puca ispod tebe, kada ušice škripe, auslegeri se izvijaju, ne znam di ću od sebe, sve samo 'udara', još, još, ja ću, ja ću, ja ću, ono, to je rezultat kolektiva, a kolektiv je jak kao najslabija karika, a kod nas nema slabe karike, tako da to je to super. Sve popunjavamo može se reći.
VESLANJE: Sad smo zapravo na početku nove sezone. Kako gledaš sad na sljedeću sezonu s obzirom na to da se u njoj povlače norme za Olimpijske igre u Los Angelesu?
Talaja: Meni nikad olimpijska norma nije bila nešto oko čega bih posebno stvarao napetost. Razlog je što na to gledam kao još jednu regatu, na koju ne idemo turistički. Mi idemo na Olimpijske igre.
VESLANJE: Ali moraš je proći kao stubu na putu do postolja.
Talaja: Naravno, sve to stoji, ali Damir (Martin) mi je to super okarakterizirao. Imaš olimpijce i imaš olimpijske medaljaše. Nema olimpijskih finalista, olimpijskih B finalista. Imaš sudionike Olimpijskih igara i nositelje olimpijske medalje. E, mi hoćemo biti u ovoj drugoj skupini, u ovoj bitnijoj skupini i stvarno mislim da imamo pravo stavljati se u tu ulogu i borbu za medalju. Meni nikad nije bilo u glavi, idemo otići na Olimpijske. Ne, mi se idemo tući sad svim posadama na svijetu za olimpijske medalje, prvo, drugo i treće mjesto. I to je, mogu reći, naš, moj sigurno, ali ja bih se usudio reći naš pogled na cijelu situaciju, gdje ćemo mi gledati prema tome da se borimo za medalju europsku, svjetsku, na svjetskim kupovima. Je, Olimpijske su najbitnije, samo svake četiri godine, ali nikad nismo gledali, bar ja ne gledam na to kao, „idemo mi otići tamo, nego idemo se 'tući' s tim posadama, idemo ih dobiti, ono... to je to.
VESLANJE: Imaš li osjećaj da je posložena cijela priča koja treba poduprijet taj projekt? Govorim o  sastavnicama od suplementacije do tjelesne pripreme, dakle, svemu što je potrebno da prati takvu ekipu.
Talaja: Dobro, dio je sada kod  Pere Kuterovca, dok ja fizički dio priprema odrađujem s Matijom Brlasom, tako da radimo s kvalitetnim trenerima za fizičku pripremu i s te smo strane pokriveni. S trenerske strane imamo najbolje trenere u državi, sigurno. Što se tiče mentalnih treninga, Damšo (Martin) je tu dosta jak. Ja tu imam super tim iza mene oko toga. Može biti puno bolja situacija sa suplementacijom, s oporavkom, posebno što se tiče odlazaka u saunu, masažu, hladne kupke... Mislim da u području osiguravanja uvjeta za što brži i učinkovitiji oporavak ima mjesta za napredak. Najlakše se 'izmasakrirati' na treningu, a ono što je stvarno teško je pripremit se da se sutra možeš opet 'izmasakrirati'. Bitno je da uspijemo smanjiti vrijeme oporavka, što pomaže i prevenciji mogućih ozljeda. S određenim suplementima, osjetim promjenu i onda vidim, aha, OK, fali mi suplemenata, Sad smo počeli dobivati 'fizie' na natjecanjima, prije nismo. Ide se u tom smjeru, ali vjerujem da može biti malo bolja situacija gdje ćemo dobivati sve više i više mogućnosti da se oporavimo. Pogotovo će to biti važno na Olimpijskim igrama kada ćemo se morati oporaviti između utrka.  Sada mi je najbitnije, jer dosta treniram, promijeniti pristup oporavku. Koliko god trening bitan, toliko je i oporavak. Ovo je ostalo, sve super, bazen nam je odličan, treneri su nam odlični, brod nam je odličan, ekipa nam je odlična, ono, stvarno mislim da imamo odlične temelje za iduću sezonu. Vjerujem u ekipu, vjerujem u sebe, vjerujem u uspjeh!

‍